Sve do 1962.g. kada se osnivaju Republičke lige Sjever i Jug, naša ekipa takmičila se u ligi Tuzlanskog sreza. U to vrijeme predsjednik DVT“Partizan“ bio je Viktor Jovanović, sekretar kluba Relja Dubovina, a trener Jerko Mandurić Jere, nastavnik koji je u Gračanicu došao iz Mostara i koji će ostaviti snažan pečat i neizbrisiv trag u gračaničkom rukometu.

Na slikama Jerko i Mila Mandurić i Jerko sa djecom.

Na čelu DTV“Partizan“ Jovanovića je zamjenio Ljubo Anđelić za čijeg mandata je podignuta betonska ograda oko cijelog stadiona.

Kako je ekipa iz Gračanice postala član Republičke lige, ispričao je Emir Tihić za Gračanički glasnik br.32/16 i tu zanimljivu priču donosimo u cjelosti:

Kako smo postali članovi Republičke rukometne lige Sjever,
avgust 1962.g.

Rukometno prvenstvo na teritoriji Bosne i Hercegovine odvijalo se po regijama. Na kraju sezone, prvaci regija igrali bi turnir za prvaka Bosne i Hercegovine, koji je postajao član Prve rukometne lige Jugoslavije.
U takmičarskoj sezoni 1961/62 godina, takmičili smo se u Zonskoj rukometnoj ligi sreza Tuzla sa slijedećim klubovima:
”Sloboda” iz Tuzle, ”Partizan” iz Kreke, ”Partizan” iz Banovića, ”Partizan” iz Lukavca, te rukometne ekipe Tehničke i Učiteljske škole iz Tuzle.
Tokom ljeta i ljetnog perioda, ni u našem gradu, kao ni u ostalim, tradicionalno, nije bilo nekih značajnijih sportskih aktivnosti.
Tako je bilo i za vrijeme ljetne sezone, 1962. godine. Bez nekih velikih uzbudenja (a ni priprema), mi u našem klubu, čekali smo početak sezone takmičenja u Zonskoj rukometnoj ligi Tuzla, u kojoj smo se takmičili i u prethodnoj sezoni. Taj prividan ljetni mir, međutim, prekinuo je Branko Janković, inače, osnivač Rukometnog kluba Gračanica, koji je krajem avgusta te, 1962. godine, došao u Gračanicu na odmor. Treba reći da je on nešto ranije već bio odselio iz Gračanice ”za poslom” u Banja Luku, gdje je takođe osnovao Rukometni klub koji se takmičio pod imenom ”Mladost”. Kao gračanički zet, oženjen kćerkom bivšeg nogometaša i poznatog gračaničkog privrednika Ratka Kneževića, bio je i ostao trajno vezan za ovaj grad.
Svaki susret s Brankom, za nas u rukometom klubu bio je događaj, kao i uvijek, i tog avgustovskog popodneva, obradovali smo se susretu sa tim velikim sportskim radnikom i entuzijastom. Sjećam se, s nama u društvu bio je i jedan od najboljih rukometaša Gračanice Halid Duraković. Otišli smo na kafu i, naravno, pričali o rukometu.
Između ostalog, Branko nas je upitao da li smo se prijavili Rukometnom savezu BiH za takmičenje u novoformiranoj Republičkoj ligi, grupa Sjever? Od njega smo saznali da je Rukometni savez BiH, početkom avgusta, poslao svim klubovima u Bosni i Hercegovini konkurs za učešće u tom takmičenjug rupa Sjever i grupa ‘Jug, te da je on svoj klub ”Mladost” već prijavio.
Usput nam je objasnio i koje uslove klub mora ispunjavati da bi sudjelovao u tom rangu takmičenja. Između ostalog, bilo je potrebno: propisano igralište, dvije svlačionice sa kupatilom, tribine za najmanje 300 gledalaca i garancija Saveza organizacija za fizičku kulturu grada (SOFK-a) da će klub imati obezbijeđena finansijska sredstva za takmičenje u tom rangu.
Bili smo ne malo iznenađeni tim informacijama jer se u klubu o tome ništa nije govorilo. Niko nije ni spominjao da je tokom ljeta iz Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine dolazila neka pošta. Pošto nam je Branko rekao da nam je za slanje prijave Rukometnom savezu ostalo još samo nekoliko dana, Halid i ja smo se odmah dali u potragu za dopisom, koji je morao doći iz Saveza na adresu našeg kluba. Potragu smo ubrzali kad smo u međuvremenu utvrdili da je dopis zaista poslan iz Rukometnog saveza, ali se vjerovatno negdje zagubio.
S obzirom daje u punom jeku bila sezona godišnjih odmora, na odmoru je bio i vršilac dužnosti sekretara kluba Relja Dubovina, koji bi nešto o tome morao znati. Pošto ga nismo mogli čekati, otišli smo do njegovog stana i zamolili sestru njegove žene, koja se zatekla u stanu da još jednom provjeri da li je u međuvremenu stigla kakva pošta za Rukometni klub.
Na našu sreću, pronašla je jednu kovertu od Rukometnog saveza, u kojoj su se, zaista, nalazili materijali za spomenuti konkurs. S obzirom da je zbog godišnjih odmora, većina članova Uprave kluba bila odsutna iz Gračanice, a da je rok za prijavu isticao za par dana, nas dvojica (Halid Duraković i ja) smo pokrenuli brzu akciju prikupljanja dokumentacije za konkurs, nadajući se da će, u međuvremenu, konačnu odluku o tome donijeti Uprava kluba. Kako smo ispunjavali sve formalne uslove konkursa, bez problema smo popunili aplikaciju, ali nismo mogli pribaviti potvrdu da će Klub imati finansijska sredstva za to takmičenje, koju je, pored Saveza za fizičku kulturu (SOFK-a), prema uslovima konkursa, mogla dati bilo koja društvena institucija.
Kako u to vrijeme nismo ni imali taj Savez, potvrdu smo pokušali dobiti od neke društveno-političke organizacije ili institucije u gradu. Uporno smo moljakali po raznim kancelarijama, ali niko nije bio spreman dati takvu potvrdu, valjda i zato što su je tražila samo dva igrača, bez formalnog zahtjeva Uprave kluba. Iako smo bili izgubili svaku nadu, zaključivši da od Republičke lige nema ništa, ipak smo pokušali sreću u Opštinskom vijeću Saveza sindikata, gdje smo otišli i zamolili tadašnjeg predsjednika Ćamila Naimkadića da nam izađe u susret.
Na naše iznenađenje i radost, on je bez oklijevanja, prihvatio našu molbu i potpisao nam potvrdu da će Sindikat biti garant finansiranja Kluba u novom takmičenju. Tako smo u posljednji čas kompletirali i poslali prijavu na konkurs. U takmičarskoj sezoni 1962/63. postali smo članovi Republičke rukometne lige BiH, grupa Sjever, što je, naravno, kasnije verifikovala i Uprava kluba.

Republičku ligu Sjever, sačinjavale su ekipe:
Sloboda Tuzla, Lukavac, Banovići, Mladost Banjaluka, Bosanski Novi, Prijedor, Teslić i Brčko.
U toj prvoj sezoni 1962/63 gračanlije su izborile ostanak u ligi.

Gledalište 1962. godine: Hasib Sakić, Sead Šaković, Šekib Helić, Refik Sinanović, Mitar Kuzmanović i Ljubo Anđelić.

Publika na asfaltiranom stadionu.

Mlade snage RK”Partizan” Gračanica.

Detalj iz 1962.godine, RK”Partizan”-RK”Sloboda” Tuzla,
Boro Žuža i Predrag Hadžistević.

Detalj iz 1962. godine pred utakmicu protiv RK”Mladost” Banja Luka, čiji je kapiten bio Hamdija Saračević, reprezentativac Jugoslavije i otac Zlatana Saračevića. Naša ekipa u sastavu: Boro Žuža, Rešad Kamarić, Kemal Šaković, Miodrag Hadžistević, Emir Tihić, Halid Duraković, Amir Glušac, Salih Ahmetašević, Ahmet Šelo.

Sedmerac izvodi Ahmet Šelo, 1962. godine

Gostovanje u Banjaluci 1963.g.

Sa desna na lijevo su: Ibro Šarić redar, Kemal Šaković Binja, Ahmet Šelo Ahmet, Rešad Kamarić, Nezir Kunić, Mustafa Tuholjak, Zvonko Šnobl, Branko Ristić, Amir Glušac i Jerko Mandurić u dolasku. Godina 1963.

Ahmet Šelo, Boro Žuža, Halid Duraković, Kemal Šaković (na golu), utakmica u Banjaluci 1963. godine.

Salih Ahmetašević, Miodrag Hadžistević, Halid Duraković Duda, Hajrudin Helić, Ahmet Šelo, Jerko Mandurić, Ibro Šuša, Mustafa Tuholjak i Smajo Tataragić.

Pred utakmicu 1963.godine, stoje: Salih Žunić, Slobodan Petrov, Ahmet Šelo, Boro Žuža, Amir Glušac, Miodrag Hadžistević, Halid Duraković, Emir Tihić, Kemal Šaković (vojnik na odsustvu); čuče: Branko Ristić, Rešad Kamarić, Hajrudin Helić i Predrag Hadžistević.

Detalj sa utakmice protiv Slobode iz 1963. godine.

Ekipa iz 1963.godine. Na željezničkoj stanici u Sočkovcu i u Bosanskom Novom.

Evo naših momaka iz 1963. godine, pred utakmicu u Banja Luci.
Mili Hadžistević, Salih Ahmetašević Tašo, Jerko Mandulić, Ahmet Šelo, Halid Duraković Duda, Ibro Šuša i Smajo Tataragić.

30.06.1963.g. u Gračanici je održana prva međunarodna utakmica, a gosti su bili rukometaši Slaska iz poljskog grada Vroclav.
Poljaci su slavili ubjedljivu pobjedu 16:46.
Za našu ekipu na toj istorijskoj utakmici nastupili su:
Rešad Kamarić, Halid Duraković, Boro Žuža, Branko Ristić, Ahmet Šelo, Hajrudin Helić, Ibrahim Šelo, Ekrem Ćurić (debitant), Kemal Šaković, te kao pojačanje Hamdija Saračević, bivši reprezentativac, bivši prvotimac banjalučkog Borca i tada aktuelni igrač RK”Mladost” Banjaluka, inače otac proslavljenog Zlatana Saračevića reprezentativca Jugoslavije i Hrvatske.

Priču o ovom gostovanju, ulozi pukovnika Saliha Osmanbegovića, debitantskom meču koji je imao Ekrem Ćurić-Kića, gostu Hamdiji Saračeviću i druge detalje, donosi nam Emir Tihić u Gračaničkom glasniku br.31/16.

Svoju prvu međunarodnu utakmicu, koju treba ubilježiti i kao prvi međunarodni sportski događaj u historiji Gračanice, gračanički rukometaši odigrali su 30.06.1963. godine sa ekipom ”Slask” iz Vroclava (Poljska).
Po završetku prve sezone u republičkoj ligi BiH, grupa Sjever, u kojoj su se takmičile ekipe ”Sloboda” Tuzla, Lukavac, Banovići, Bosanski Novi, Prijedor, ”Mladost” Banja Luka , Teslić i Brčko, gračanički rukometaši su uspjeli ostati u tom rangu takmičenja.
Prije kraja gračanički rukometaši dobili su zvaničnu ponudu RK ”Željezničara” iz Sarajeva da odigraju utakmicu sa ekipom ”Slask” iz Vroclava.
Svi u Klubu bili smo prijatno iznenađeni ovom ponudom, ali smo i razumjeli zašto smo odabrani da budemo domaćini Poljacima.
Ponuda iz Sarajeva došla nam je najmanje iz dva razloga.
Prvo, bili smo u maloj grupi gradova sa rukometnom reputacijom, koji su imali asfaltiran rukometni teren (asfaltiranje je izvršeno 1961. godine u akciji asfaltiranja gradskih ulica) i drugo, što je prema statistikama takmičenja u Republičkoj ligi, Gračanica imala najveću posjetu na utakmicama. Bilo je normalno da je domaćin rukometašima iz Poljske, RK”Željezničar” iz Sarajeva želio da na utakmicama njihovih gostiju bude što više gledalaca.
Poljaci su doputovali u Gračanicu 29.06.1963. godine, dan prije utakmice, i smjestili se u hotelu ”Park”. Utakmica je odigrana 30.06.1963. godine , sa početkom u 11,00 sati, pred oko 2.000 gledalaca. Sjećam se da je dan bio veoma topao, utakmica fer i korektna i završena ubjedljivom pobjedom gostiju od 46:16.
U toj historijskoj utakmici za Gračanicu su igrali:
Rešad Kamarić, Halid Duraković, Boro Zuža, Branko Ristić, braća Ibrahim i Ahmet Šelo, Hajrudin Helić, Ekrem Ćurić, Kemal Šaković, te kao gost, Hamdija Saračević. Saračević je bio bivši igrač RK ”Borac” Banja Luka i reprezentativac Jugoslavije. Trener je bio prof. Jerko Mandurić.
Vezano za ovu utakmicu meni su u trajnoj sjećanju ostala tri događaja ili tri detalja. Prvo, oko organizacije utakmice. Ja sam tek nekoliko godina kasnije saznao da je jedan Gračanlija koji je tada živio u Sarajevu najzaslužniji što je ta utakmica odigrana upravo u Gračanici. U jednom razgovoru sa dugogodišnjim sekretarom RK ”Željezničara” iz Sarajeva gosp. Čedom Kezunovićem, saznao sam da je odlučujuću ulogu oko inicijative za odigravanje te utakmice u Gračanici imao naš gračanlija, pukovnik Salih Osmanbegović. U spomenutom razgovoru Kezunović mi je priznao da su se dugo dvoumili da li da Poljake pošalju u Gračanicu.
Prvo zbog temperamentne razlike koja je znala ponekad prelaziti dozvoljene granice i drugo, zbog nekih incidenata koji su se dešavali na rukometnim utakmicama u Gračanici, pa ne bi bilo dobro da Poljaci ponesu loša iskustva sa gostovanja u Jugoslaviji. Te dileme i kolebanja oko Gračanice gosp. Kezunović je slučajno predočio i svom prijatelju, gračanliji Salihu Osmanbegoviću. Čim je shvatio o čemu se radi, Osmenbegović mu je rekao da slobodno idu u Gračanicu i da on lično garantuje da će sve biti u redu. Nakon što je gosp. Kezunović o tome upoznao Upravu svog kluba, donešena je odluka da se organizuje gostovanje Poljaka u Gračanici.
Drugi detalj kojega se dobro sjećam bio je prvi nastup Ekrema Ćurića za ekipu seniora. Dan prije te utakmice dobio sam povećanu temperaturu i nisam mogao nastupiti u ekipi. Pred samu utakmicu naš trener, prof. Jerko Mandurić, predložio mi je ipak da samo izađem na teren i da se slikam sa ekipom, bez namjere da me uvodi u igru. Ja sam to odbio i dao prijedlog treneru da umjesto mene, tu utakmicu odigra Ekrem Ćurić, kojem je to bio prvi nastup za prvu ekipu.
Treći detalj koji mi je ostao u sjećanju, posebno je interesantan u današnjem kontekstu, kada je Poljska članica Evropske unije, sa visokim standardom u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Kad su po dolasku u Gračanicu, poljski rukometaši na našim momcima ugledali perlon košulje i majice, koje smo mi tada nabavljali u Italiji, odmah su tražili načina kako da ih kupe, jer takve košulje nisu mogli naći u Poljskoj. “Padajući” na te košuIje, pojedinci su za njih nudili tranzistore, radio aparate na baterije.

Detalji sa utakmice iz 1964. godine RK”Partizan”-RK”Sloboda”.

Detalji sa utakmice iz 1964. godine RK”Partizan”-RK”Prijedor”.

Detalji sa utakmice iz 1964. godine RK”Partizan”-RK”Krivaja”.

Ekipa Gimnazije iz 1964. godine, sa lijeva na desno stoje: Ekrem Fazlić, Ekrem Ćurić, Hajrudin Helić, Zvonko Šnobl, David Mihajlović; čuče: Predrag Hadžistević i Faruk Delić.

Slavlje igrača poslije pobjede u Tuzli:

Fotografije nastale 1964.godine, pred utakmicu protiv Veleža u Mostaru.
stoje: Ekrem Kićo Ćurić, Jerko Mandulić, Mili Hadžistević, Ekrem Fazlić, Amir Glušac, Edo Buzadžić, Predrag Hadžija Hadžistević; čuče: Mustafa Musto Šabić, Salih Beganović, Halid Duda Duraković, Zvonimir Zvonko Šnobl, Hajrudin Hari Helić, Smajo Tataragić.

Fotografija iz 1964.godine.
Stoje: Dile Sofrenić, Faruk Delić, Zvonko Šnobl, Miodrag Hadžistević, Ekrem Fazlić, Predrag Vojo Hadžistević; čuče: Salih Beganović, Jerko Mandulić i Hajrudin Helić.

RK”Partizan” pred utakmicu sa Bosanskim Novim 1964. godine.
Sa lijeva na desno stoje: Emin Jahić, Emir Tihić, Zvonko Šnobl, Amir Glušac, Ekrem Fazlić, Helić Hajrudin, Boro Žuža, Halid Duraković, Ekrem Ćurić; čuče: Jerko Mandurić, Kemal Šaković Binja, Ahmet Šelo, Rešad Kamarić i prof.Vlatko Kraljević.

Pred utakmicu sa Bosanskom Dubicom 1964. godine.

Na kraju takmičarske sezone 1964/65 u Republičkoj ligi, grupa Sjever zauzeli smo 7.mjesto.

Prvi dobojski turnir, održan je 1965.g. u Brijesnici, a osvojili su ga rukometaši Partizana iz Gračanice.
Ovaj turnir prerast će u TV turnir šampiona, jedan od najjačih klupskih turnira u Svijetu, koji je od 2011.g. uvršten u kalendar EHF-a.
Učesnici tog turnira bili su: Partizan Gračanica, Mladost (Doboj), Mladost (Brijesnica) i Željezničar (Doboj).
1966.g. Na II dobojskom turniru u konkurenciji ekipa Željezničar (Doboj), Partizan (Maglaj), Partizan (Doboj) i Partizan (Gračanica), osvojili smo 2.mjesto nakon poraza u finalu od dobojskog Partizana.

Fotografija nastala u Brijesnici 1965. godine.
Medo navijač i mlađi igrači Hajrudin Hari Helić, Ekrem Fazlić, Predrag Vojo Hadžistević, Zvonimir Šnobl i Vahid Kamarić.

Prenosimo dio priče o Dobojskom turniru koji je u Gračaničkom glasniku broj 34/17 donio Emir Tihić.

U bivšoj Jugoslaviji mnogi značajni datumi iz Drugog svjetskog rata obilježavali su se velikim narodnim zborovima, veseljima, pa i sportskim susretima i igrama. Jedan od tih datuma bio je i 23. avgust, koji se oficijelno obilježavao kao Dan ustanka naroda dobojskog kraja. U njegovom obilježavanju, pored Doboja, učestvovale su i opštine Maglaj i Gračanica. Centralni događaj bio je veliki narodni zbor na Preslici na Ozrenu.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, u programu obilježavanja ovog datuma nalaze svoje mjesto i neke sportske manifestacije i takmičenja. Tako je 1964. godine na Preslici organizovano sportsko takmičenje u nekoliko disciplina: rukometu, skoku u dalj, bacanju kamena s ramena i navlačenje konopa. Organizacija rukometnog takmičenja povjerena je rukometnom klubu iz Gračanice, koji je tada nosio naziv RK “Partizan”.
U to vrijeme funkciju direktora u Klubu obavljao je profesor Vlatko Kraljević, koji je obezbijedio i kamion da se sa rukometnog igrališta u Gračanici prevezu stative na Preslicu. Međutim, na sam dan održavanja takmičenja utvrdili smo da na Preslici ne postoje uslovi za odigravanje rukometnih utakmica (teren je bio travnat, linije se nisu vidjele i drugo), pa je odlučeno da se izvode samo sedmerci i utvrdi pobjednik. Sedmerce su izvodili rukometaši iz Doboja, Maglaja i Gračanice. Na ovom “prikraćenom” turniru sedmeraca pobjednik je bila ekipa Gračanice.
Nakon ove improvizacije, rukometni radnici iz Doboja donose odluku da se naredne godine, u povodu 23. avgusta, održi rukometni turnir u Brijesnici, gdje je postojalo pravo rukometno igralište. U skladu s tom odlukom, u avgustu 1965. godine organizovan je prvi rukometni turnir u Brijesnici, na kojem su učestvovale slijedeće ekipe: ”Mladost” iz Brijesnice, ”Mladost” iz Doboja, ”Željezničar” iz Doboja i ”Partizan” iz Gračanice. Bili smo pobjednici tog turnira. U sjećanju mi je ostalo to putovanje ekipe na turnir u Brijesnicu. Predsjednik kluba Emin Jahić organizovao je prevoz konjskim kolima ”na šprajcu”.
Turnir u Brijesnici označen je kao prvi iz kojeg će se kasnije razviti jedan od najpoznatijih rukometnih turnira u svijetu, koji se kasnije održavao u Doboju. U znak sjećanja na taj prvi turnir, na zgradi Osnovne škole u Brijesnici nalazi se spomen-ploča, na kojoj piše da je Dobojski rukometni turnir počeo tu, u Brijesnici.
Drugi po redu turnir održan je u mjesecu avgustu 1966. godine u Doboju, na rukometnom igralištu Osnovne škole, gdje se održava i danas.
Na tom drugom turniru učestvovali su: ”Partizan” iz Maglaja, ”Željezničar” iz Doboja, ”Partizan” iz Doboja i ”Partizan” iz Gračanice. U finalu su se sastale ekipe ”Partizana” iz Doboja i “Partizana” iz Gračanice.
Nažalost, finalni susret nije završen. Rukometaši iz Gračanice bili su bolji i u vođstvu od samog početka utakmice. Sudio je Miro Vujanić iz Doboja, koji je tokom cijele utakmice otvoreno navijao za domaćina. Dobojlije nisu dozvolile da pobjednički pehar turnira po drugi put ode u Gračanicu.
Deset minuta prije kraja utakmice rukometaš Gračanice, Mili Hadžistević, uzeo je sa postolja pobjednički pehar, donio ga na centar i predao Dobojlijama, Utakmica je, potom, prekinuta, srećom bez ikakvih incidenata. ”Partizan” iz Doboja proglašen je pobjednikom i njima je službeno dodijeljen taj pehar.
Kako smo već naveli, prvi turnir održan je u Brijesnici, svi ostali odigravali su se na rukometnom stadionu u Doboju, pored Osnovne škole.
Dugo godina utakmice su se igrale na pomenutom igralištu na betonskoj podlozi. U to vrijeme veliki problem za sve učesnike turnira, za organizatore i za posjetioce, nastajao bi za vrijeme kiše ili nevremena.
To je posebno smetalo ekipama iz inostranstva, koje su kod svoje kuće navikle igrati utakmice u rukometnim dvoranama. Da bi riješili ovaj problem, to igralište u Doboju je natkriveno, dograđene su nove tribine, izgrađen press centar, pa je kapacitet stadiona povećan na 600 gledalaca. Do danas je na stadionu jedino ostalo neriješeno pitanje adekvatnih svlačionica. Poslije rata, betonska podloga na igralištu zamijenjena je plastičnom masom. Nakon što je 2011. godine, Evropska rukometna federacija (EHF) Dobojski turnir uvrstila u svoj kalendar takmičenja, utakmice turnira se od tada igraju na posebnoj i jedinstvenoj podlozi, na kojoj je obavezno igrati sve utakmice u okviru EHF-a.
To je specijalna plastična podloga, na kojoj su povrede igrača svedene na minimum.
Organizatorima turnira problem je bio i smještaj ekipa. I prije i poslije rata Doboj nije imao smještajne kapacitete za jednu ovakvu sportsku manifestaciju. Ekipe su se, osim u Doboju, smještale i u okolna mjesta, najviše u Tesliću. Međutim, nedavno je u Doboju otvoren veliki hotel, pa je i ovaj problem riješen. Dobojski turnir je pozitivno uticao na razvoj rukometnog sporta, ne samo u Doboju, nego i široj okolini, Bosni i Hercegovini pa i u regionu. To se odnosi, svakako, i na rukometni sport u Gračanici. Kako smo već naveli, RK ”Gračanica” (ranije RK “Partizan”) je prvi pobjednik turnira, održanog 1965. godine. Rezultatski to nije toliko važno, s obzirom da su na tom prvom turniru nastupile rukometne ekipe iz Brijesnice i Doboja, koje su se takmičile u nižim rukometnim ligama, dok je naša ekipa bila nekoliko godina stabilan član Republičke rukometne lige BiH. Za gračanički rukomet mnogo je značajnije što se kao prvi pobjednik turnira spominje Rukometni klub iz Gračanice prilikom održavanja svakog turnira. Poslije turnira objavljuju se bilteni o turniru i na engleskom jeziku. Ti bilteni odlaze preko klubova, učesnika turnira u sve evropske gradove i rukometne centre i u svakom tom biltenu spominje se ime prvog pobjednika turnira.
Tako se za Gračanicu zna u Barceloni, Moskvi, Pragu, Bukureštu, Budimpešti, Lisabonu, u Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Norveškoj, Poljskoj, Tunisu, Libiji itd. Kao pobjednici tog prvog turnira, gračanički rukometaši dobivaju na značaju i popularnosti, posebno od momenta kada je sportski kanal ”Eurosport” u svoj program uvrstio prenose utakmica sa turnira. Prilikom svakog tog prijenosa komentatori utakmica naglašavaju da je prvi pobjednik turnira ekipa iz Gračanice.
Turnir je značajan za Gračanicu i zbog toga što su neki od učesnika, u pauzama turnira, gostovali u Gračanici. To su ”Univerzitatea” iz Rumunije, “Červena Havejza” iz Čehoslovačke, te prvaci bivše Jugoslavije ”Crvena zvezda” iz Beograda i “Crvenka” iz Crvenke. Gostovanja učesnika turnira u Gračanici bilo bi i više, ali zbog održavanja turnira u mjesecu avgustu, kada su naše ekipe u fazi priprema bilo je teško dovesti u Gračanicu još nekog učesnika turnira.
Na kraju ovog priloga, recimo da je Dobojski rukometni turnir najduži i najkvalitetniji u svijetu, da rukometnim radnicima Doboja i bivšim i sadašnjim treba odati priznanje za njegovo održavanje i organizaciju.
Kada se počinjalo, vjerujemo da niko od tadašnjih organizatora turnira nije vjerovao da će turnir trajati do danas. Vjerujemo da će i u buduće okupljati najbolje rukometne ekipe svijeta.

Fotografija nastala 28.11.1965.g. stoje: Reuf Džinić, Asim Nezirović, Amir Glušac, Ekrem Ćurić, Emir Tihić, Kemal Šaković Binja, Halid Duraković Duda.

Zagrijavanje ekipe pred susret, 1965. godine.

Hajrudin Helić i Predrag Hadžistević 1965/66

Tuzla, 1966. godine. Stoje: Velija Džananović, Jerko Mandurić, Zvonko Šnobl, Ahmet Šelo. Ekrem Fazlić, Faruk Delić, Hajrudin Helić, Ekrem Ćurić, Dile Sofrenić, Emin Jahić, Predrag Hadžistević, Rešad Kamarić, Ibrahimović.

Pored redovnog sudjelovanja u Republičkoj ligi Sjever, vrijedno pomena je nova međunarodna utakmica, koja je odigrana u maju 1966. godine.
Partizan (Gračanica) – Štutgart (Zapadna Njemačka) 23:25.
Za našu ekipu na tom međunarodnom susretu nastupili su:
stoje: Predrag Hadžistević, Zvonko Šnobl, Hajrudin Helić, Ekrem Fazlić, Faruk Delić, Drago Kuvelja (pojačanje iz Slobode), Dile Sofrenić, Miodrag Mili Hadžistević
čuče: Ekrem Ćurić, Asim Nezirović, Ahmet Šelo, Halid Duraković.
Utakmicu je sudio Fetahagić.

Fotografije maj 1966.g. RK”Partizan”-HC”Štutgart”

Ekipa u sezoni 1966/67; stoje: Velid Halilbegović, Nihad Žunić, Bego Mehurić, Zvonko Šnobl, Enes Đulić, čuče: Bahrija Mehurić, Hajrudin Hari Helić, Edo Buzadžić, Hazim Hame Fazlić.

Detalji sa susreta iz 1967. godine.

Dana 25.02.1967.g. održana je osnivačka Skupština RK“Gračanica“.

Naime, na inicijativu člana uprave Mensura Mehinagića, trenera Jerke Mandurića i najistaknutijih igrača Bore Žuže i Halida Durakovića rukometni klub „Partizan“ izašao je iz sportske porodice DTV“Partizan“ Gračanica, osamostalio se i promjenio ime u RK“Gračanica“ Gračanica.
Na tu akciju brzo su reagovali i vodeći ljudi DTV“Partizan“ na čelu sa predsjednikom Eminom Jahićem, te su ponovo oformili novi klub sa starim imenom RK“Partizan“ u sklopu DTV“Partizan“.
Šta se sve dešavalo, te 1967.g. i kako se na kraju završilo ispričao je Emir Tihić u Gračaničkom glasniku broj 36/18.

O osnivanju Rukometnog kluba u Gračanici poznato je skoro sve.
O tome se pisalo i govorilo u više navrata. Klub je osnovan 1956. godine u okviru Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) ”Partizana”, koji je pod tim imenom i nastupao na zvaničnim takmičenjima. Zna se i datum, protivnik i rezultat prve rukometne utakmice, odigrane u Gračanici. Ali danas malo ko zna da je 1967. i 1968. godine u Gračanici bio osnovan još jedan rukometni klub koji je, takođe, nastupao u zvaničnim takmičenjima. Iako je djelovao svega dvije godine, u ovom prilogu ćemo se samo, radi upotpunjavanja historije gračaničkog rukometa, osvrnuti samo na neke detalje oko njegovog osnivanja, kratkotrajnog postojanja i, napokon, gašenja.
Podsjetit ćemo da je RK”Partizan” u Gračanici osnovan u sklopu DTV “Partizan” (koje je “pod svojom kapom” imalo sve sportove i sportske klubove u gradu) i da se pod tim imenom takmičio u Republičkoj rukometnoj ligi BiH, grupa Sjever do kraja 1966. godine.
DTV “Partizan” je imalo svoju jedinstvenu upravu ”pod kojom” je bio i rukometni klub. Kao i ostali, finansiran je iz sredstava budžeta za sport, a dijelom i iz zajedničkih sredstava DTV ”Partizan”.
Ne sjećam se iz kojih razloga (vjerovatno zbog nekih trzavica unutar DTV ”Partizan”, krajem 1966. godine jedna grupa igrača i rukovodilaca iz Rukometnog kluba, pokreće inicijativu da se klub izdvoji iz sastava DTV ”Partizan” i nastavi samostalno djelovanje. U toj grupi isticali su se Boro Žuža i Halid Duraković, na čelu sa tadašnjim trenerom prof. Jerkom Mandurićem i članom uprave Mensurom Mehinagićem. Inicijativi se najoštrije suprotstavio tadašnji predsjednik DTV ”Partizana”, Emin Jahić, sa grupom igrača, kao i još neki članovi Uprave Kluba. Govorilo se, čak i prijetilo da će Klub izgubiti finansijsku podršku DTV “Partizana” i da će u prvom redu doći u finansijsku krizu.
Grupa koja se zalagala za osamostaljenje Kluba bila je jača, pa je 25.02.1967. godine u sadašnjoj dershani Osman-kapetanove medrese sazvala Skupštinu na kojoj je trebalo ozvaničiti tu ideju. Na tom skupu oštro su istupali i protivnici te “secesije”. Među njima je bio i dr. Avdo Prohić, ugledni Ijekar iz Gračanice, zaljubljenik sporta i sportski radnik još iz predratnog perioda, veliki donator ne samo rukometašima, nego i svim ostalim sportskim klubovima u gradu. I danas se sjećamo njegove diskusije u kojoj je razložno opravdavao težnje za samostalnije djelovanje Kluba, ali je postavio pitanje njegovog finansiranja, šta će biti ako za godinu dana Klub finansijski propadne?
I pored tih upozorenja, većina prisutnih je ipak izglasala odluku o izdvajanju rukometnog kluba od DTV ”Partizana” i o njegovom novom imenu, RK”Gračanica”. Usvojen je i formalan zahtjev (odluka) da DTV ”Partizan” svom ”bivšem” klubu besplatno ustupi svlačionice, teren i druge prostorije, potrebne za treniranje i igranje utakmica.
Kako u sastavu DTV ”Partizan” nije više bilo rukometnog kluba koji je u to vrijeme bio najpopularniji klub u Gračanici, DTV ”Partizan” (i ono sporta što je ostalo u njemu) naglo gubi popularnost, zapada u krizu. Iako je bilo raznih pokušaja da se vrati nekadašnja popularnost DTV “Partizan” (između ostalog, u njegovim prostorijama organizovano je i obdanište), Društvo ipak počinje padati u zaborav.
Tražeći izlaz iz krize, u proljeće 1967. godine, ne zna se na čiju inicijativu, Uprava DTV ”Partizan” donosi odluku da u svom sastavu formira novi rukometni klub pod starim imenom, RK”Partizan” Gračanica.
Nakon odluke, sve ostale formalnosti oko toga brzo su obavljene i klub je registrovan u Rukometnom savezu BiH. Tako se dogodilo da je Gračanica 1967. godine imala dva rukometna kluba, RK”Gračanica” i RK”Partizan”.
Formiranje novog rukometnog kluba pod starim imenom, brzo će se pokazati kao dobar potez Uprave DTV”Partizan”.
Počelo se redovno trenirati, igraju se prijateljske utakmice, vraća se publika, dolaze nove snage, postepeno oživljava aktivnost čitavog Društva.
Bivši igrači i članovi Uprave, na čelu sa predsjednikom Eminom Jahićem, ponovo su u žiži sportske javnosti grada. Klub se prijavljuje za zvanično takmičenje u Zonskoj rukometnoj ligi sa sjedištem u Doboju za takmičarsku sezonu 1967/68. Nosioci igre bili su oni koji nisu podržali izdvajanje Rukometnog kluba iz DTV “Partizan”: Ibrahim Šelo, Amir Glušac, Mili Hadžistević, Asim Nezirović, Kemal Šaković i Emir Tihić (uz mlade rukometaše: braća Sead i Mirsad Čaušević, Ferid Đulić i drugi).
Iako su u prvoj takmičarskoj sezoni, 1967/68, imali ambiciju da se samo izbore za opstanak u ligi, među klubovima iz Bosanskog Šamca, Modriče, Odžaka, Tešnja, Gradačca, Doboja, Kreke i dr., već nakon nekoliko kola i uzastopnih pobjeda dolaze u sam vrh tabele. Na kraju jesenje sezone ekipa Bosanskog Šamca zauzima prvo, a gračanički ”Partizan” odlično drugo mjesto. I pored dobrog plasmana, ambicije kluba nisu se promijenile, opstanak u ligi.
Antagonizmi u sportskom miljeu Gračanice koji su kulminirali na spomenutoj “Skupštini odcjepljenja”, nisu prevaziđeni, već su se i dalje produbljivali. Najviše problema bilo je oko zakazivanja i rasporeda rukometnih utakmica u Gračanici. Kao klub iz većeg ranga takmičenja, RK”Gračanica” je određivao termine kako službenog nastupanja, tako i treninga na rukometnom stadionu. Novoformirani RK “Partizan” u početku je nastupao samo u predigrama, prije glavne utakmice koju je igrao RK ”Gračanica”. I dok se na tim utakmicama ekipa RK “Partizan” šepurila u novim trenerkama i dresovima, dotle je ekipa RK “Gračanice”, iako u većem rangu nastupala gotovo sirotinjski, u dresovima od starih prepravljenih košulja u boji (jednostavno, odreže se kragna i to bude dres).
Od svog osamostaljenja ovaj klub se suočavao sa finansijskim problemima i jedva je preživljavao.
Ljubomorni na bolju opremu ekipe “Partizana” i njihovu povoljniju finansijsku situaciju, pojedinci iz i oko ekipe “Gračanice” nastojali su na sve načine da marginalizuju ekipu “Partizana”, najviše kroz mijenjanje i određivanje nepovoljnih termina za njihove utakmice. Između ostalog, “ostavljali” su ih da “svoju predigru” igraju iza glavne utakmice kako bi umanjili ne samo njihov značaj, već i broj gledalaca. Međutim, publika je redovno ostajala da “odgleda” i tu drugu utakmicu bez obzira što se službeno tretirala kao predigra. Bilo je to “dublje” i više od običnog rivalstva.
U proljetnom dijelu prvenstva RK ”Partizan” nastavlja da reda sjajne pobjede i uspjehe iz jesenje sezone. Glavni konkurent u borbi za prvo mjesto i ulazak u Republičku ligu bio mu je RK iz Bosanskog Šamca.
Mrtva trka za prvaka trajala je do samog kraja prvenstva. Za ulazak u Republičku ligu, rukometašima iz Gračanice bila je potrebna pobjeda ili samo neriješen rezultat protiv ekipe iz Bosanskog Šamca u posljednjem kolu na domaćem terenu. U tom slučaju Gračanica bi bila jedini grad u BiH sa dva predstavnika u Republičkoj rukometnoj ligi.
Sjećam se da su pripreme za tu važnu utakmicu (danas bi se reklo ”visokog rizika”) bile jako temeljite. Za sudiju je delegiran Spasojević (imena se više ne sjećam), javni tužilac iz Modriče, a za delegata Daniš Zahirović iz Doboja. Kao nikad do tada, sat vremena prije početka utakmice na stadionu je bilo oko 1.500 gledalaca. Nikada do tada na nekoj utakmici u Gračanici nije bilo više redara i milicionera u uniformi. Doktor na utakmici bio je pokojni Anto Planjar, ugledni Ijekar, kasnije direktor Doma zdravlja u Gračanici.
Satni tok utakmice nije obećavao ništa dobro za domaću ekipu. Nervozu u ekipu unosilo je pristrasno suđenje sudije Spasojevića, koji je očigledno navijao za svoje komšije iz Bosanskog Šamca. I pored toga rezultat se stalno mijenjao u korist jedne i druge ekipe. Poluvrijeme je završeno sa golom prednosti za goste.
I u drugom poluvremenu sudija Spasojević nastavlja da pomaže gostima, misleći, valjda da ga funkcija javnog tužioca čini bezbjednim i ako navija za goste. Kao posljedica takvog suđenja, sredinom poluvremena dolazi do dramatičnog raspleta. Prvo je u jednom silovitom napadu grubo oboren Mili Hadžistević, jedan od najpopularnijih igrača u domaćoj ekipi. I pored silnih zvižduka publike, sudija Spasojević nije reagovao, omogućivši tako ekipi Šamca da krene u oštar protivnapad. U tom momentu, vraćajući se u odbranu, vidno iznerviran, Hadžistević je sustigao i udarcem u glavu nokautirao igrača Šamca, koji ga je nekoliko sekundi prije toga grubo faulirao.
Nakon toga, u teren utrčava dr. Planjar da pruži pomoć oborenom igraču, velika grupa navijača pokušava se probiti na teren, milicija interveniše, a sudija Spasojević službeno prekida utakmicu, što potvrđuje i delegat utakmice iz Doboja. Prava je sreća i dobro je što nije došlo do većih incidenata, ali sve ostalo bilo je loše za ekipu RK “Partizan” iz Gračanice. Organi takmičenja registrovali su utakmicu sa 10:0 za Bosanski Šamac i tako im omogućili ulazak u Republičku rukometnu ligu, grupa sjever, koja je bila na domaku ekipi ”Partizana” iz Gračanice. Sudija Spasojević nije ni slutio da je zviždukom pištaljke kojim je označio prekid te dramatične utakmice, odsvirao i kraj RK “Partizan” u Gračanici. Sticajem raznih okolnosti (najmanje sportskih) bila je to posljednja utakmica jednog kvalitetnog i perspektivnog kluba koji je naprosto morao da se ugasi. Kasnije sam saznao da je to bila voIja tadašnjih lokalnih političkih moćnika (iz Općinske konferencije Socijalističkog saveza i Općinskog komiteta Saveza komunista), koji su od rukovodstva takmičenja Zonske rukometne lige tražili da ”odradi” sve, da RK “Partizan” izgubi tu odlučujuću utakmicu i ne uđe u viši rang takmičenja. Odgovor takmičarskih organa bio je sudija Spasojević. Iako se to ”čudno poklanjanje” sportskog prestiža obrazlagalo nedostatkom sredstava za dva kluba u Republičkoj ligi, u pozadini svega bilo je stalno rivalstvo između dva kluba, koje je, po tadašnjim političkim ocjenama, izazivalo konfliktne situacije i nezdrave odnose u lokalnoj sredini. Takoreći prinudno gašenje RK ”Partizan”, srećom, nije bilo i gašenje rukometnog sporta u Gračanici. Nakon spomenutih događaja, RK”Gračanica” je uspješno napredovao, konsolidovao svoju finansijsku situaciju, za četiri godine uspio ući u jedinstvenu Republičku ligu BiH, a 1977. godine i u Međurepubličku rukometnu ligu.
U vrijeme kada se rukometni klub izdvajao iz DTV”Partizan”, pisac ovih redova bio je na strani protivnika te ideje. Ali kasniji tok vremena pokazao je da smo bili na pogrešnom putu. Istina, nakon izdvajanja iz DTV ”Partizan”, rukometni klub ”Gračanica” imao je velikih poteškoća, ali ih je sve uspješno prebrodio, postao stabilan klub, koji i do danas manje-više uspješno radi i djeluje. Da su ostali u sastavu DTV ”Partizana”, teško bi opstali u novim društvenim okolnostima. Takva društva vremenom su postala prevaziđena, pa je i sam njihov objekat (i sada ga neki zovu DTV”Partizan”) morao biti predat na upotrebu gračaničkim srednjim školama radi potreba odvijanja nastave tjelesnog odgoja.
Bilo kako bilo, ostaje činjenica da je odlaskom Rukometnog kluba iz DTV”Partizan” ovo društvo počelo polako gasiti svoju aktivnost, a potom ubrzo potpuno prestalo sa radom.

Zbog intriga i unutrašnjih sukoba ekipa je vrlo loše odigrala prvenstvo 1966/67 i zahvaljujući nepravilnostima u primjeni Propozicija takmičenja, praktično je bila pred napuštanjem Republičke lige Sjever.
Uzaludne su bile žalbe Kluba upućene na sve takmičarske instance, a onda se desio neočekivan obrat koji je proizveo kompromis koji će postati svojstven BH sportu u mnogim kasnijim sezonama.

O svim ovim događajima u vrelo ljeto 1967. godine, pisao je Emir Tihić u Gračaničkom glasniku broj 32/16.

Na kraju takmičarske sezone 1966/67. godine u Republičkoj ligi, grupa Sjever, dva posljednjeplasirana kluba koji su trebali napustiti ligu bili su 11. RK”Gračanica” i 12. RK”Jedinstvo” iz Tuzle. Na 10. mjestu, sa istim brojem bodova kao i ”Gračanica”, našla se ”Sloboda” iz Tuzle, ali službeno sa boljom gol-razlikom od ”Gračanice”, koja ih je spašavala od ispadanja. Odmah po završetku prvenstva, od naših prijatelja iz RK”Krivaja” Zavidovići, obaviješteni smo da je konačna tabela neregularna,i da bi po Propozicijama RK”Gračanica” trebalo da ostane, a tuzlanska ”Sloboda” da ispadne iz tog ranga takmičenja.
Šta se, zapravo, desilo?
U proljetnom dijelu prvenstva ”Sloboda” je susret u Zavidovićima predala bez odigrane utakmice. Takmičarska komisija Rukometnog saveza BiH tu je utakmicu registrovala rezultatom 10:0 za ”Krivaju”, ali nije ”Slobodi” oduzela ”iz zalihe” već osvojenih bodova još jedan kazneni bod za neigranje utakmice, kako su nalagale tadašnje Propozicije takmičenja u Republičkoj ligi. Da su primijenili tu odredbu Propozicija i “Slobodi” oduzeli jedan bod, ona bi, zajedno sa “Jedinstvom” iz Tuzle, ispala iz lige, a “Gračanica” bi ostala u tom rangu takmičenja. Nakon ovog saznanja, odmah smo uputili žalbu Takmičarskoj komisiji Rukometnog saveza BiH, koja je odbijena. Potom smo se žalili Predsjedništvu Rukometnog saveza BiH kao drugostepenom organu, koji nas je takođe odbilo. Iskoristivši posljednji pravni lijek, uputili smo zahtjev za zaštitu zakonitosti predsjedniku Rukometnog saveza BiH, od kojeg smo, takođe, dobili odbijenicu.
Oko svih ovih žalbi i prepiske, koja je trajala čitavo ljeto, posebno se angažovao (i ”zainatio”) prof. Vlatko Kraljević, koji je u to vrijeme obavljao funkciju tehničkog direktora kluba. Ali sve je bilo uzalud. . .
Na višim instancama nije bilo spremnosti da se ta velika nepravda prema nama ispravi. Jednostavno, Rukometnom savezu BiH nije bilo u interesu da iz Republičke lige istovremeno ispadnu dva kluba iz Tuzle, kao daleko većeg i poznatijeg rukometnog centra od Gračanice.
Međutim, u avgustu 1967.godine, dogodilo se nešto slično kao i u avgustu 1962. godine. Desio se iznenadni preokret u našu korist, koji će kao i onaj iz 1962. godine, odrediti dalju sudbinu i ući u anale Kluba.
U to vrijeme, naime, u naše društvo (Halid Duraković, jedan od najboljih rukometaša, a kasnije i najbolji rukometni sudija, oko kojeg smo se rado okupljali) često je dolazio i Mensur Mehinagić, veliki ljubitelj sporta u Gračanici. Sastajali smo se u Domu kulture (sadašnja Medresa), igrali šah, pili kafu i uglavnom pričali o našim lokalnim sportskim događajima.
Tako smo i doznali da je Mensurov stariji brat, Hajrudin Mehinagić (inače, istaknuti partizan, borac Prve proleterske brigade, pukovnik JNA), bio tada predsjednik Rukometnog saveza Srbije, a po funkciji i potpredsjednik Rukometnog saveza Jugoslavije. Pričajući o nepravdi koja je nanesena našem klubu, u jednom razgovoru došli smo na ideju da našeg Hajrudina, kao rođenog Gračanliju i visokog rukometnog funkcionera (inače, uglednu i poštovanu ličnost), zamolimo da kod Rukometnog saveza BiH interveniše da se ta nepravda prema nama ispravi. Isto veče iz pomoć Mensura, obavili smo telefonski razgovor sa Hajrudinom, koji nas je razumio, ali ništa nije mogao obećati dok ne porazgovara sa ”drugovima” iz rukovodstva Rukometnog saveza BiH.
U međuvremenu, dok se približavao početak takmičenja u Republičkoj ligi za narednu sezonu, u našem klubu nije bilo nikakvih aktivnosti, zavladala je atmosfera gubitnika i svaki rad je bio gotovo zamro. Nikakvih Vijesti nije bilo ni od našeg Hajrudina, pa smo se već bili pomiri s tim da od njegove intervencije neće biti ništa.
U to vrijeme, kao student Više pedagoške Škole u Tuzli, skoro svakodnevno putovao sam vozom sa našim igračem Amirom Glušcem, koji je radio kao geometar u općini Lukavac. Posljednjeg dana avgusta, pri povratku u Gračanicu, začudili smo se kad smo ugledali da nas na željezničkoj stanici čeka Halid Duraković. Čim smo izašli iz vagona, prišao nam je i saopštio nevjerovatno radosnu vijest:da ostajemo u ligi i da odmah idemo na trening. Usput nam je kratko objasnio da se naša liga proširuje tako što će u njoj ostati oba rukometna kluba iz Tuzle, i ”Jedinstvo” i ”Sloboda”, ali s njima i Rukometni klub ”Gračanica”, te daje to već potvrđeno telegramom iz Rukometnog saveza BiH.
Jako obradovani tom viješću, mi smo odmah sa željezničke stanice otišli na igralište, gdje se već održavao trening i priključili se ostalim igračima. Trener je bio prof. Jerko Mandurić, a trening je pratio pun stadion ljubitelja rukometa. Radosna vijest iz Sarajeva podigla je na noge čitavu sportsku Gračanicu. Tadašnji predsjednik kluba Emin Jahić, u svečanom odjelu i sa kravatom, uživao je dok je pratio trening i neki novi život svog kluba. Prvenstvo je trebalo da počne za sedam dana.
I dok se u Gračanici slavio opstanak u Republičkoj ligi, mnogi ljubitelji rukometa nisu znali da je za to bio najzaslužniji Hajrudin Mehinagić. Njegova uloga ostala je tajnovita, prvenstveno iz velike skromnosti tog čovjeka, koji nije patio od publiciteta, ali i zbog odgovornih funkcija koje je tada obavljao u Srbiji.
Prisjećajući se ova dva dogadaja i danas mislim da su možda bili od ključnog značaja za sudbinu i opstanak kluba. Može se samo pretpostavljati šta bi bilo da su događaji iz avgusta 1962. i 1967. godine krenuli u nekom drugom smjeru. Da nismo, 1962. godine, postali članovi Republičke lige, pitanje je da li bi naš Rukometni klub uopšte opstao i da li bi nastavio dalje takmičenje u nekom nižem rangu, s obzirom da se nalazio u sastavu tadašnjeg Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) ”Partizana”, koje je imalo niz drugih sportskih aktivnosti osim rukometa. Isto tako, da smo 1967. godine ispali iz Republičke lige, veliko je pitanje da li bi Klub, u stanju potpune dezorijentacije, nastavio život u nižem rangu takmičenja.

Premda su nakon prvenstva 1966/67 ostali u ligi, nakon izdvajanja iz DTV“Partizan“, u RK“Gračanica“ i u narednom periodu bilo je vrlo burno. Naime, druga polovina 1968. godine donosi mnogo turbulencija u radu Kluba.
Nakon što se klub osamostalio za predsjednika je na Skupštini održanoj 25.02.1967. godine izabran Nesib Suman, a takođe izabran je i novi Upravni odbor. Ekipu je i dalje vodio Jerko Mandurić.
Međutim, nakon samo par mjeseci predsjednik i par članova Uprave podnose ostavku, pa na čelo kluba dolazi dotadašnji sekretar Ranko Trifković, a u Upravu se kooptiraju novi članovi.
Na zahtjev igrača 01.08.1968. godine održava se Vanredna skupština kluba i bira se novi Upravni odbor na čelu sa predsjednikom Eminom Jahićem.
Za trenera ekipe imenuje se Boro Žuža.
Ekipu su u toj sezoni činili (u zagradi broj odigranih utakmica od 10 kola):
Slobodan Luća Jovanović (10), Rešad Kamarić (6), Boro Žuža igrač-trener (10), Halid Duraković (10), Hajrudin Helić (6), Ahmet Šelo (10), Ekrem Fazlić (7), Nihad Žunić (10), Halid Žunić (9), Velid Halilbegović (5), Muris Brkić (5), Ekrem Ćurić (5), Zvonko Šnobl (1), Čajić (4).
Šta se sve dešavalo u tom periodu možete pročitati u slijedećem Izvještaju o radu za period 01.08.-31.08.1968. godine.

Detalj sa utakmice RK”Gračanica”-RK”Sloboda” Tuzla, 1968. godine.

RK”Gračanica” 1968. godine; stoje: Halid Duraković Duda, Slobodan Jovanović Luća, Boro Žuža, Muris Brkić, Ahmet Šelo; čuče: Nihad Žunić Rife, Halid Žunić, Velid Halilbegović, Fahrudin Čajić, Emir Tihić.

Detalj sa utakmice iz 1969.godine.

Detalji sa utakmica iz 1970. godine.

KUP utakmica odigrana u Tuzli 19.03.1971.g. RK”Sloboda”-RK”Gračanica” 22:18 (18:18) nakon produžetaka.

Kako je u tom vremenu funkcionisala Uprava kluba možemo vidjeti iz Zapisnika sa sjednice Uprave kluba održane 17.04.1969.godine:

Period 1962-1971.g. intenzivno su obilježili ili se kroz pojedine fotografije i zapisnike spominju slijedeći igrači:
Ahmet Šelo, Alibegović, Amir Glušac, Asim Čekić, Asim Nezirović, Bahrija Mehurić, Bego Mehurić, Boro Žuža, Branko Ristić, Fahrudin Čajić, David Mihajlović, Dile Sofrenić, Edo Buzadžić, Ekrem Ćurić, Ekrem Fazlić, Enes Đulić, Faruk Delić, Hajrudin Helić, Halid Duda Duraković, Halid Žunić, Hazim Hame Fazlić, Ibrahim Šelo, Ibrahimović, Kemal Šaković Binja, Miodrag Mili Hadžistević, Muharem Brkić, Muris Brkić, Nihad Žunić Rife, Orhan Lazić, Predrag Hadžija Hadžistević, Rešad Kamarić, Reuf Džinić, Salih Ahmetašević Tašo, Salih Beganović, Salih Žunić, Slobodan Jovanović Luća, Slobodan Petrov, Smajo Tataragić, Vahid Hadžihasanović Džeri, Velid Halilbegović, Vladimir Maršiček, Zvonimir Zvonko Šnobl.

U sezoni 1971/72 formira se Jedinstvena republička liga Bosne i Hercegovine koju su formirali šest prvoplasiranih ekipa iz Republičkih liga Sjever i Jug.
Budući da je RK“Gračanica“ Gračanica osvojila 3.mjesto plasirala se u Jedinstvenu republičku ligu.
Predsjednik kluba bio je agilni Avdo Jarović.
Pred Gračaničkim rukometašima i sportskim radnicima bili su novi izazovi, a o svemu više u novom poglavlju.